Ismail al-Faruki

Ismaʻīl Rājī al-Fārūqī
RođenjeJfa, Palestina
Smrt27. 5. 1986. (65 godina)
Vinkote, Pensilvanija
Uzrok smrtiUbistvo ubodom
NacionalnostPalestinac
ObrazovanjeAmerički univerzitet u Bejrutu

Univerzitet Indijana Univerzitet Harvard

Univerzitet Al-Azhar
Suprug/aLois Lamija Al-Faruki
Djeca4
Potpis

Ismaʻīl Rājī al-Fārūqī (1. januara 1921 – 27. maja 1986) bio je palestinsko-američki filozof poznat po svojim doprinosima islamskim studijama i međuvjerskom dijalogu. Proveo je nekoliko godina na Univerzitetu Al-Azhar u Kairu i predavao na univerzitetima u Sjevernoj Americi, uključujući Univerzitet MekGil u Montrealu, Kanadi. Al-Faruki je bio profesor religije na Univerzitetu Templ, gdje je osnovao i vodio program Islamskih studija. Takođe je osnovao Međunarodni institut za islamsku misao (IIIT). Al-Faruki je autor više od 100 članaka i 25 knjiga, uključujući Christian Ethics: A Historical and Systematic Analysis of Its Dominant Ideas i Al-Tawhid: Its Implications For Thought And Life.

Rani život i obrazovanje

Al-Faruki je rođen u Jafi, tada pod britanskim mandatom Palestine.[1] Njegov otac, 'Abd A-Huda Al-Faruki, bio je islamski sudija (kadi). Al-Faruki je svoje rano vjersko obrazovanje stekao kod kuće i u lokalnoj džamiji. Godine 1936. počeo je pohađati francuski dominikanski Collège des Frères de Jaffa.

Godine 1942. imenovan je za matičara zadruga pod britanskim mandatom u Jeruzalemu. Godine 1945. postao je okružni guverner Galileje. Nakon Arapsko-izraelskog rata 1948. godine, Al-Faruki je emigrirao u Bejrut, Liban, gdje je studirao na Američkom univerzitetu u Bejrutu. Kasnije se upisao na Univerzitet Indiana, gdje je 1949. magistrirao iz filozofije s tezom pod naslovom The Ethics of Reason and the Ethics of Life (Kantian and Nietzschean Ethics).[2]

U svojoj magistarskoj tezi, Al-Faruki je proučavao etiku Imanuela Kanta i Fridriha Ničea. Zatim je stekao drugi magistarski stepen iz filozofije na Univerzitetu Harvard 1951. godine i doktorirao disertacijom pod naslovom On Justifying the Good na Univerzitetu Indiana 1952. godine.[3] U svojoj doktorskoj disertaciji, Al-Faruki je tvrdio da su vrijednosti apsolutne, samoegzistentne suštine koje se spoznaju a priori kroz emocionalnu intuiciju. Svoje teorije zasnovao je na Maksu Šeleru i njegovoj upotrebi fenomenologije i studijama Nikolaja Hartmana o etici.[4][5]

Njegova istraživanja dovela su ga na zaključak da odsustvo transcendentnog temelja vodi moralnom relativizmu, što ga je podstaklo na preispitivanje svog islamskog naslijeđa. U roku od šest godina nakon dolaska u Sjedinjene Američke Države, prepoznao je potrebu za dubljim proučavanjem islama, što ga je dovelo do studija na Univerzitetu Al-Azhar u Egiptu. Do trenutka kada je napustio Sjedinjene Američke Države, razvio je nova pitanja o moralnim obavezama i nastojao da integriše svoje intelektualne težnje sa svojim islamskim identitetom.[6]

Akademska karijera

Godine 1958. Al-Faruki je dobio pozivnu stipendiju na Teološki fakultet Univerziteta MekGil. Živio je u Vil Sent Loranu i pridružio se Institutu za islamske studije Univerziteta McGill na poziv njegovog osnivača, Vilfreda Kantvela Smita. Od 1958. do 1961. predavao je zajedno sa Smitom i bio poznat po svom dinamičnom i originalnom pristupu islamskoj misli.[7] Tokom svog mandata, studirao je hrišćansku teologiju i judaizam i upoznao se sa pakistanskim filozofom Fazlurom Rahmanom Malikom. Godine 1961. Rahman je dogovorio dvogodišnje imenovanje za Al-Farukija na Centralnom institutu za islamska istraživanja u Karačiju, Pakistan, kako bi ga izložio različitim muslimanskim kulturama. Al-Faruki je tamo radio kao gostujući profesor tamo od 1961. do 1963. godine.[8]

Godine 1964. Al-Faruki se vratio u Sjedinjene Američke Države i radio kao gostujući profesor na Teološkom fakultetu Univerziteta u Čikagu i kao vanredni profesor na Univerzitetu Sirakuza. Godine 1968. pridružio se Univerzitetu Templ kao profesor religije, gdje je osnovao Program islamskih studija i zadržao tu poziciju sve do svoje smrti 1986. godine.[9] Tokom svog mandata na Univerzitetu Templ, Al-Faruki je mentorisao mnoge studente, uključujući svog prvog doktoranda, Džona Espozita.[10][11]

U martu 1977. Al-Faruki je odigrao značajnu ulogu na Prvoj svjetskoj konferenciji o muslimanskom obrazovanju u Meki. Na ovoj konferenciji učestvovali su Muhamed Kamal Hasan, Sijed Muhamed Nakib Al-Atas, i [[Sijed Ali Ašraf ]], među ostalima. Konferencija je postavila temelje za osnivanje islamskih univerziteta u Daki, Islamabadu, Kuala Lumpuru, Kampali i Nigeru. Al-Faruki je bio ključan u raspravama i razvoju akcijskih planova konferencije.[12]

Filozofija i misao

Rana misao: Arabizam

Al-Faruki se u početku intelektualno fokusirao na urubah (arabizam). Tvrdio je da je urubah centralni identitet i skup vrijednosti koji ujedinjuju sve muslimane u jednu zajednicu vjernika (ummah). Al-Faruki je vjerovao da je arapski, kao jezik Kur'ana, važan za potpuno razumijevanje islamske koncepcije svijeta. Tvrdio je da je urubah neodvojiva od muslimanskog identiteta, obuhvatajući i jezičke i vjerske dimenzije.[13]

Al-Faruki je takođe naglašavao koncept tehvida kao centralnog elementa arapske religijske svijesti, koji je pronašao u judaizmu, hrišćanstvu i islamu. Ova ideja istakla je zajednički tok monoteističkih vjerovanja među ovim religijama, ukorijenjen u arapskoj kulturi i jeziku.[14] Vjerovao je da su islam i monoteizam darovi arapske svesti čovječanstvu, što je bilo suprotno rasno zasnovanom nacionalizmu modernog doba.[15]

Ovaj stav su neki naučnici kritikovali zbog njegove percepcije esencijalističkog i arapskocentričnog pristupa. Kritičari, uključujući i nearapske muslimanske intelektualce, osporavali su njegovu tvrdnju da je arapski jedina jezička struktura pogodna za islamsku misao. Al-Farukijevo vrijeme u Pakistanu, gdje je bio izložen raznolikim muslimanskim kulturama, nije značajno promijenilo njegove arapskocentrične poglede u početku.[16]

Prelazak na islamizam

Al-Farukijevi pogledi značajno su se razvili nakon preseljenja u Sjedinjene Američke Države. Njegovo učešće u Muslimanskoj studentskoj asocijaciji (MSA) na Univerzitetu Templ izložilo ga je raznovrsnoj grupi muslimanskih studenata iz različitih kulturnih sredina. Ovo izlaganje navelo ga je do preispitivanja njegovog ranijeg fokusa na arabizam.[17] Počeo je da daje prioritet širem islamskom identitetu nad arapskim nacionalizmom, navodeći, "Do prije nekoliko mjeseci, bio sam Palestinac, Arap i musliman. Sada sam musliman koji je slučajno Arap iz Palestine."​[18] Razmišljajući dalje o svom identitetu, Al-Faruki je primijetio, "Pitao sam se: Ko sam ja? Palestinac, filozof, liberalni humanista? Moj odgovor je bio: Ja sam musliman."​[19]

Ova promjena je takođe bila pod uticajem njegovog angažmana u međuvjerskom dijalogu, gdje je počeo uviđati značaj jedinstvenog islamskog identiteta za promovisanje smislenih razgovora sa nemuslimanima. Al-Farukijevo učešće u MSA i njegovi susreti sa raznolikim muslimanskim kulturama u Sjedinjenim Američkim Državama dodatno su učvrstili njegov širi islamski identitet nad njegovim ranijim arapskocentričnim pogledima.[20]

Meta-religija

Al-Faruki je nastojao da uspostavi meta-religijske principe zasnovane na razumu kako bi religije procijenile prema univerzalnim standardima, a ne jedna protiv druge. Ovaj ambiciozni zadatak imao je za cilj pronalazak zajedničkog jezika za razumijevanje i saradnju među različitim vjerama. Predložio je nekoliko glavnih principa za dijalog, uključujući da je sav dijalog podložan kritici, komunikacija mora poštovati zakone unutrašnje i spoljašnje koherentnosti, dijalog treba odgovarati stvarnosti i da bude oslobođen od "kanonskih figuracija", te fokus mora biti stavljen na etička pitanja umjesto na teološke rasprave.[21]

Al-Faruki je vjerovao da metareligijski dijalog može poslužiti kao sredstvo za postizanje međusobnog razumijevanja i poštovanja među različitim verskim zajednicama, pomažući premostiti jaz stvoren doktrinarnim razlikama. Njegov naglasak na etiku nad teologijom bio je namijenjen olakšavanju konstruktivnijih i manje spornih međuvjerskih susreta.[22]

Holističko znanje

Al-Faruki je značajno doprinio razvoju koncepta holističkog znanja, izražavajući zabrinutost zbog sekularizacije znanja u muslimanskim društvima. Raspravljao je o "malaisu ummeta" i tvrdio da korištenje zapadnih sekularnih alata i metoda dovodi do raskola s ekološkim i društvenim stvarnostima muslimanskih nacija, često zanemarujući kršenja islamske etike.[23] Naglasio je važnost integracije islamskih principa s modernim znanjem kako bi se odgovorilo na savremene izazove i održala etička celovitost ummeta.[24]

Al-Farukijevi kasniji intelektualni napori usmjereni su na islamizaciju znanja. Nastojao je da uskladi islamske principe sa savremenim akademskim disciplinama, zagovarajući holističku integraciju vjere i razuma.[25] Njegov rad u ovom području kulminirao je osnivanjem IIIT-a, koji je imao za cilj razviti islamsku epistemologiju i metodologiju za različita oblasti proučavanja.[26]

Al-Faruki je naglasio potrebu za integracijom islamskog znanja s modernim naukama. Vjerovao je u razvoj jedinstvenog islamskog kurikuluma koji bi uključivao savremene discipline zasnovane na islamskoj misli.[27] Njegov pristup uključivao je sistemski proces identifikacije i eliminacije elemenata nespojivih s islamskim principima te integraciju islamskih vrijednosti u različite akademske discipline.[28]

Snažno se fokusirajući na reformu obrazovanja, Al-Faruki se zalagao za stvaranje sveobuhvatnih nastavnih planova i akademskih institucija koje kombinuju islamske i moderne nauke.[29] Ovaj pristup imao je za cilj proizvesti naučnike sposobne za rješavanje savremenih izazova iz islamske perspektive. Al-Faruki je takođe naglašavao važnost razvoja nastavnog plana, praktičnih strategija za sprovedbu i holistički pristup reformisanju cijelog obrazovnog sistema.[30]

Pogledi na cionizam

Al-Faruki je bio glasni kritičar cionizma, smatrajući ga nespojivim s judaizmom zbog njegove nacionalističke ideologije.[31] Tvrdio je da nepravde izazvane cionizmom zahtijevaju njegovo demontiranje. Predložio je da bivši izraelski Židovi koji se odreknu cionizma mogu živeti kao "umetska zajednica" unutar muslimanskog svijeta, pridržavajući se židovskog zakona kako ga tumače rabinski sudovi unutar islamskog okvira.[32] Ovaj stav naglašavao je njegovu predanost viziji pravde ukorijenjene u islamskim principima.[33][34]

Naučna postignuća

Godine 1980. Al-Faruki je suosnovao Međunarodni institut za islamsku misao (IIIT) s Tahaom Džabir Alalvanijem, Abdulom Hamidom Abusulejmanom i Anvarom Ibrahimom.

Al-Faruki je doprinio islamskim studijama kroz svoje opsežne zapise i angažman u akademskim i međuvjerskim organizacijama. Autor je više od 100 članaka u naučnim časopisima i magazinima te 25 knjiga, uključujući Christian Ethics: A Historical and Systematic Analysis of Its Dominant Ideas (1968), Islam and the Problem of Israel (1980) i Al-Tawhid: Its Implications For Thought And Life (1982). Bio je uključen u osnivanje Grupe za islamske studije Američke akademije religije i služio je kao njen predsjednik deset godina. Takođe je obnašao pozicije poput potpredsjednika Međureligijskog mirovnog kolokvija i predsjednika Američkog islamskog koledža u Čikagu.[35]

Al-Faruki je predložio koncept tawhid (monoteizam) kao ujedinjujući princip u islamskoj misli, naglašavajući njegovu relevantnost u različitim aspektima života, uključujući etiku, politiku i obrazovanje. Njegova inicijativa "islamizacije znanja" imala je za cilj integraciju islamskih principa sa savremenim akademskim disciplinama, promovišući holističku integraciju vjere i razuma.[36] U IIIT-u, njegov rad uključivao je stvaranje okvira za islamsku epistemologiju, uključujući razvoj kurikuluma i istraživačkih metodologija temeljenih na islamskoj misli. Ova inicijativa imala je za cilj odgovoriti na izazove sekularizacije i angažovati se sa intelektualnom tradicijom islama.[37]

Prema Ibrahimu Kalinu, Al-Farukijeva "islamizacija znanja" prvenstveno je usmjerena na humanističke nauke, isključujući modernu naučnu spoznaju, što je dovelo do sociološkog fokusa u islamskom znanju i zanemarivanja sekularizirajućeg učinka moderne nauke.[38]

Al-Faruki je takođe bio uključen u međuverski dijalog, promovišući međusobno razumijevanje i saradnju među različitim vjerskim zajednicama. Njegovi napori imali su za cilj stvoriti globalno okruženje mira i poštovanja, naglašavajući zajedničke tačke između islama, hrišćanstva i judaizma.[39]

Savremena relevantnost

Al-Farukijeve ideje o islamizaciji znanja i dalje imaju uticaj na savremenu islamsku misao. Njegovo naglašavanje integracije islamskih principa sa savremenim akademskim disciplinama ostaje relevantno za naučnike i edukatore koji nastoje uskladiti vjeru i razum. Njegov rad često se citira na akademskim konferencijama i u publikacijama o islamskoj misli i obrazovanju.[40][41][42]

Al-Farukijev doprinos međuverskom dijalogu takođe je široko prepoznat. Njegovi napori u promovisanju međusobnog razumijevanja i saradnje među različitim verskim zajednicama zabilježeni su u nekoliko naučnih radova. Njegov pristup međuvjerskom dijalogu, koji je naglašavao zajedničke tačke između islama, hrišćanstva i judaizma, smatra se važnim doprinosom u stvaranju globalnog okruženja mira i poštovanja.[43][44]

Njegov doprinos muslimanskoj zajednici u Montrealu i njegov uticaj na islamsko znanje prepoznati su posthumno.[45]

Smrt

U maju 1986. Al-Faruki i njegova supruga ubijeni su u njihovoj kući u Vinkote, Pensilvanija, od strane Džozefa Luisa Janga, takođe poznatog kao Jusuf Ali. Jang je priznao zločin, osuđen je na smrt i umro je u zatvoru prirodnom smrću 1996. godine.[46][47][48] Njihovua kćerka, Anmar al-Zein, je ostala teško ozlijeđena nakon napada, ali je preživjela nakon dugog medicinskog liječenja. Postoje različite teorije o motivima iza ubistava, uključujući neuspjeli pokušaj pljačke i politički motivisano ubistvo.[49][50][51][52]

Reference

  1. ↑ Imtiyaz Yusuf, ur. (2021). Essential Writings: Ismail Al Faruki. Kuala Lumpur: IBT Books. str. 3. 
  2. ↑ Al-Faruqi, Isma'il Raji (1949). The Ethics of Reason and the Ethics of Life (Kantian and Nietzschean Ethics) (Master's thesis). Bloomington: Indiana University. 
  3. ↑ Al-Faruqi, Isma'il (1952). On Justifying the Good (PhD thesis). Bloomington: Indiana University. 
  4. ↑ Scheler, Max (1960). On the Eternal Man. London: SCM Press. 
  5. ↑ Scheler, Max (1961). Man's Place in Nature. Boston: Beacon Press. 
  6. ↑ Fletcher, Charles (2014). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Inter-faith Dialogue and the Work of Ismail Al-Faruqi. United Kingdom: I.B.Tauris. str. 34. 
  7. ↑ Balfour, Clair (July 31, 1986). „Islamic scholar slain in U.S. was figure in Montreal”. The Gazette (Montreal). 
  8. ↑ Imtiyaz Yusuf, ur. (2021). Essential Writings: Ismail Al Faruqi. Kuala Lumpur: IBT Books. str. 4. 
  9. ↑ Fletcher, Charles (2014). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Inter-faith Dialogue and the Work of Ismail Al-Faruqi. United Kingdom: I.B.Tauris. 
  10. ↑ Quraishi, M. Tariq (1986). Ismail al-Faruqi: An Enduring Legacy. MSA Publications. str. 9. 
  11. ↑ „Editorial”. The American Journal of Islamic Social Sciences 28 (3): ii-xii. 2011. 
  12. ↑ „Editorial”. The American Journal of Islamic Social Sciences 28 (3): ii-xii. 2011. 
  13. ↑ Al-Faruqi, Isma'il R. (1962). 'Urubah and Religion: An Analysis of the Dominant Ideas of Arabism and of Islam as Its Heights Moment of Consciousness. On Arabism. 1. Amsterdam: Djambatan. 
  14. ↑ Al-Faruqi, Isma'il R. (1962). 'Urubah and Religion: An Analysis of the Dominant Ideas of Arabism and of Islam as Its Heights Moment of Consciousness. On Arabism. 1. Amsterdam: Djambatan. 
  15. ↑ Bakar, Osman (2005). Strum, Philippa. ur. The Intellectual Impact of American Muslim Scholars on the Muslim World, with Special Reference to Southeast Asia. Woodrow Wilson International Center for Scholars. str. 96–97. ISBN 1-933549-98-X. 
  16. ↑ Fletcher, Charles D. (2015). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Interfaith Dialogue and the Work of Isma'il al-Faruqi. London: I.B. Tauris. str. 35–37. 
  17. ↑ Ba-Yunus, Ilyas (1988). „Al Faruqi and Beyond: Future Directions in Islamization of Knowledge”. The American Journal of Islamic Social Sciences 5 (1): 14. 
  18. ↑ Ba-Yunus, Ilyas (1988). „Al Faruqi and Beyond: Future Directions in Islamization of Knowledge”. The American Journal of Islamic Social Sciences 5 (1): 14. 
  19. ↑ Quraishi, M. Tariq (1986). Ismail al-Faruqi: An Enduring Legacy. MSA Publications. str. 9. 
  20. ↑ Fletcher, Charles D. (2015). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Interfaith Dialogue and the Work of Isma'il al-Faruqi. London: I.B. Tauris. str. 35–37. 
  21. ↑ Fletcher, Charles D. (2015). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Interfaith Dialogue and the Work of Isma'il al-Faruqi. London: I.B. Tauris. str. 43–45. 
  22. ↑ Fletcher, Charles D. (2015). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Interfaith Dialogue and the Work of Isma'il al-Faruqi. London: I.B. Tauris. str. 46–48. 
  23. ↑ Ahsan, Muhammad Amimul (2013). „Islamization of Knowledge: An Agenda for Muslim Intellectuals”. Global Journal of Management and Business Research Administration and Management 13 (10). 
  24. ↑ Bakar, Osman (2005). Strum, Philippa. ur. The Intellectual Impact of American Muslim Scholars on the Muslim World, with Special Reference to Southeast Asia. Woodrow Wilson International Center for Scholars. str. 96–97. ISBN 1-933549-98-X. 
  25. ↑ Al-Faruqi, Isma'il Raji (1982). Islamization of Knowledge: General Principles and Work Plan. IIIT. 
  26. ↑ Al-Faruqi, Isma'il Raji (1982). Islamization of Knowledge: General Principles and Work Plan. IIIT. 
  27. ↑ Hashim, Rosnani; Rossidy, Imron (2000). „Islamization of Knowledge: A Comparative Analysis of the Conceptions of Al-Attas and Al-Faruqi”. Intellectual Discourse 8 (1): 19–45. 
  28. ↑ Hashim, Rosnani; Rossidy, Imron (2000). „Islamization of Knowledge: A Comparative Analysis of the Conceptions of Al-Attas and Al-Faruqi”. Intellectual Discourse 8 (1): 19–45. 
  29. ↑ Hashim, Rosnani; Rossidy, Imron (2000). „Islamization of Knowledge: A Comparative Analysis of the Conceptions of Al-Attas and Al-Faruqi”. Intellectual Discourse 8 (1): 19–45. 
  30. ↑ Fletcher, Charles D. (2015). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Interfaith Dialogue and the Work of Isma'il al-Faruqi. London: I.B. Tauris. str. 151–152. 
  31. ↑ Al-Faruqi, Isma'il R. (1980). Islam and the Problem of Israel. London: The Islamic Council of Europe. 
  32. ↑ Al-Faruqi, Isma'il R. (1980). Islam and the Problem of Israel. London: The Islamic Council of Europe. 
  33. ↑ Fletcher, Charles D. (2015). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Interfaith Dialogue and the Work of Isma'il al-Faruqi. London: I.B. Tauris. str. 152. 
  34. ↑ Ismail R. al-Faruqi, "Islam and Zionism," in John L. Esposito, ed., Voices of Resurgent Islam (New York: Oxford University Press, 1983), 265.
  35. ↑ Fletcher, Charles (2014). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Inter-faith Dialogue and the Work of Ismail Al-Faruqi. United Kingdom: I.B.Tauris. 
  36. ↑ Al-Faruqi, Isma'il Raji (1982). Islamization of Knowledge: General Principles and Work Plan. IIIT. 
  37. ↑ Al-Faruqi, Isma'il Raji (1982). Islam: Source and Purpose of Knowledge: Proceedings and Selected Papers of Second Conference on Islamization of Knowledge. IIIT. 
  38. ↑ Kalin, Ibrahim (2002). God, Life and the Cosmos. Ashgate. str. 60–61. »Ismail al-Faruqi’s work known under the rubric of 'Islamization of knowledge' is a good example of how the idea of method or methodology ('manhaj' and 'manhajiyyah', the Arabic equivalents of method and methodology, which are the most popular words of the proponents of this view) can obscure deeper philosophical issues involved in the current discussions of science. Even though al-Faruqi’s project was proposed to Islamize the existing forms of knowledge imported from the West, his focus was exclusively on the humanities, leaving scientific knowledge virtually untouched. This was probably due to his conviction that the body of knowledge generated by modern natural sciences is neutral and as such requires no special attention. Thus, al-Faruqi’s work and that of IIIT after his death concentrated on the social sciences and education. This had two important consequences. First, al-Faruqi’s important work on Islamization provided his followers with a framework in which knowledge (ilm) came to be equated with social disciplines, thus ending up in a kind of sociologism. The prototype of al-Faruqi’s project is, we may say, the modern social scientist entrusted as arbiter of the traditional Alim. Second, the exclusion of modern scientific knowledge from the scope of Islamization has led to negligent attitudes, to say the least, toward the secularizing effect of the modern scientific worldview. This leaves the Muslim social scientists, the ideal-types of the Islamization program, with no clue as to how to deal with the questions that modern scientific knowledge poses. Furthermore, to take the philosophical foundations of modern, natural sciences for granted is tantamount to reinforcing the dichotomy between the natural and human sciences, a dichotomy whose consequences continue to pose serious challenges to the validity of the forms of knowledge outside the domain of modern physical sciences.« 
  39. ↑ Yusuf, Imtiyaz (2012). Islam and Knowledge: Al Faruqi's Concept of Religion in Islamic Thought. London: I. B. Tauris. 
  40. ↑ Bakar, Osman (2005). Strum, Philippa. ur. „The Intellectual Impact of American Muslim Scholars on the Muslim World, with Special Reference to Southeast Asia”. Muslims in the United States: Identity, Influence, Innovation (Woodrow Wilson International Center for Scholars): 96–97. ISBN 1-933549-98-X. 
  41. ↑ Yusof, Norazmi (2015). „Revisiting al-Faruqi's Islamization of Knowledge in the Context of Modern Islamic Thought”. International Journal of Islamic Thought 7 (1): 49–57. DOI:10.24035/ijit.07.2015.005. 
  42. ↑ Shaikh, Saulat (2015). „Ismail al-Faruqi's Concept of the Islamization of Knowledge”. Journal of Islamic Studies 15 (3): 49–57. 
  43. ↑ Khan, Rahim (2018). „Al-Faruqi's Interfaith Dialogue and Its Contemporary Significance”. Journal of Islamic Studies 15 (3): 209–223. 
  44. ↑ Zain, Nurul (2013). „The Role of Ismail al-Faruqi in Interfaith Dialogue”. Global Journal of Management and Business Research Administration and Management 13 (10): 10–18. 
  45. ↑ Balfour, Clair (July 31, 1986). „Islamic scholar slain in U.S. was figure in Montreal”. The Gazette (Montreal). 
  46. ↑ „Black Muslim Charged in Slaying of Islamic Scholar and His Wife”. The New York Times. January 18, 1987. 
  47. ↑ O'Bryan, Ruth (July 8, 1987). „Confession Details Stalking, Slaying Of Islamic Scholars”. The Morning Call. Arhivirano iz originala na datum July 2, 2018. Pristupljeno May 13, 2018. 
  48. ↑ Bell, Adam (March 11, 1996). „Inside the Capitol (Joseph Louis Young dies of natural causes on death row)”. The Patriot News. 
  49. ↑ Toth, Anthony B. (November 1986). „Focus on Arabs and Islam”. Washington Report on Middle East Affairs. 
  50. ↑ Fletcher, Charles (2014). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Inter-faith Dialogue and the Work of Ismail Al-Faruqi. United Kingdom: I.B.Tauris. 
  51. ↑ „Assassination motive behind al-Faruqi killings”. New Straits Times (Kuala Lumpur, Malaysia). August 20, 1986. Pristupljeno June 22, 2024. 
  52. ↑ „Zionist backlash against Arab intellectuals”. New Straits Times (Kuala Lumpur, Malaysia). August 21, 1986. Pristupljeno June 22, 2024. 

Dodatna literatura

  • Quraishi, M. Tariq (1986). Ismail al-Faruqi: An Enduring Legacy. MSA Publications. 
  • Shafiq, Muhammad (1994). Growth of Islamic Thought in North America: Focus on Isma'il Raji al Faruqi. Amana Publications. ISBN 0-915957-16-7. 
  • Yusuf, Imtiyaz (2012). Islam and Knowledge: Al Faruqi's Concept of Religion in Islamic Thought. London: I. B. Tauris. 
  • Fletcher, Charles (2014). Muslim-Christian Engagement in the Twentieth Century: The Principles of Inter-faith Dialogue and the Work of Ismail Al-Faruqi. United Kingdom: I.B. Tauris. 

Vanjske poveznice

Ismail Faruqi Online Arhivirano 2010-02-06 na Wayback Machine-u Veb stranica o životu i djelima dr. Ismaila Al Farukija

Normativna kontrola Uredi na Wikidati
  • WorldCat identiteti
  • VIAF: 79070310
  • LCCN: n82029267
  • ISNI: 0000 0001 1884 5237
  • GND: 143944290
  • SELIBR: 249012
  • SUDOC: 03023090X
  • BNF: cb121690946 (podaci)
  • BIBSYS: 90203351
  • NLA: 36525820
  • BNE: XX840368
  • CiNii: DA00469901