Tesproti

Plemena u antičkom Epiru.

Tesproti ili Tesproćani (starogrčki: Θεσπρωτοί, Thesprōtoí) bili su starogrčko pleme, slično Mološanima, koje je živjelo u kraljevstvu Tesprotidi u Epiru.[1][2] Zajedno s Mološanima i Haonjanima, tvorili su glavna plemena sjeverozapadne grčke skupine.[3] Na sjeveroistočnoj granici susjedi su im bili Haonjani, a na sjevernoj granici kraljevstvo Mološana. Pjesnik Homer često spominje Tesprotiju koja je bila u prijateljskim odnosima s Itakom i Kefalonijom. Tesproti su izvorno kontrolirali proročište u Dodoni, najstarije religijsko svetište u staroj Grčkoj. Kasnije su bili dio espirske države, dok nisu pripojeni Rimskom Carstvu.

Geografija

Novac Epirskog saveza, 234. pne.

Strabon smješta teritorij Tesprota, tj. Tesprotidu (Thesprotis), na obalu jugozapadnog Epira. Tesprotida se protezala između Ambrakijskog zaljeva na jugu do rijeke Tijamisa (danas Kalamas) na sjeveru, te između Pindskih planina i Jonskog mora. Prema legendi, ovo je pleme svoje ime dobilo po pelaškom vođi i prvom vladaru Tesporotu (Thesprotos), koji je podigao grad Kihir (starogrčki: Κίχυρος, Cichyros), koji je kasnije nazvan Efira (starogrčki: Ἐφύρα, Ephyra) i koji je bio glavni grad Tesprotide. Ostali su važni gradpvi u toj oblasti bili: Pandosia,[4] Titani, Himerij, Torina, Fanota, Kasopa,[5] Fotika, Buheta[6] i Batije.[6] Postojao je i grad po imenom Tesprotija, koji je tako dijelo isto ime s sa samim plemenom.[7]

Pleme

Prema Strabonu, Tesproćani (zajedno s Haonjanima i Mološanima) bili su najpoznatiji među četrnaest epirskih plemena, jer su nekada vladali cijelom regijom. Haonjani su prvi vladali Epirom, dok su Tesproćani i Mološani vladali poslije. Plutarh nam govori da su Tesproćani, Haonjani i Mološani bili tri glavna skupa grčkih plemena koja su se pojavila u Epiru, a sva su tri bila najmoćnija među svim ostalim plemenima.[8] Strabon također bilježi da su Tesproćani, Mološani i Makedonci starce nazivali pelioi, a starice peliai (PIE: *pel- znači "sijed"; starogrčki: pelitnós – "siv", peleia – "golubica", nazvana tako zbog svoje tamnosive boje, poliós – "siv" i pollós – "taman"). Njihovi su se senatori zvali Peligones (Πελιγόνες), slično makedonskim Peliganima (Πελιγᾶνες).[9] Jedan natpis iz Gumanija, datiran u drugu polovicu 4. stoljeća pne.,[10][11] ukazuje na to da je organizacija tesprotske države bila slična organizaciji ostalih Epirana.[12] Državni su se službenici zvali "prostati" (grčki: προστάτες), u doslovnom značenju "zaštitnici", poput većine grčkih plemenskih država u to vrijeme.[13] Drugu nazivi za državne službe bili su gramatej ili grammateus (grčki: γραμματέυς) u značenju "tajnik", "demijurzi" ili demiourgoi (grčki: δημιουργοί, doslovno značenje "stvoritelji"), "hijeromnemoni" (grčki: ιερομνήμονες) u doslovnom značenju "(čovjek) svete uspomene" i "sinarhonti", što znači "suvladari".[14]

Podplemena

Tesporoti su bili podijeljeni u mnoga podplemena, koja su obuhvaćala Elope (Elopes), Greke (Graeci), Kasopejane (Kassopaeoi), Driope (Dryopes), Dodonce (grčki: Δωδωναίοι), Egestaje (Aegestaeoi), Elejane (Eleaeoi), Eline (Elinoi), Efirane (Ephyroi), Ikadote (Ikadotoi), Kartate (Kartatoi), Kestrince (Kestrinoi), Klautrijce (Klauthrioi), Kropijce (Kropioi), Larisejane (Larissaeoi), Onoperne (Onopernoi), Opate (Opatoi), Tijejce (Tiaeoi), Toridejce (Torydaeoi), Fanotejane (Fanoteis), Farganejane (Farganaeoi), Paravejce, Filate (Fylates ) i Himerane (Chimerioi). Neka od tih plemena tijekom antike migrirala su i uspostavila kolonije na Itaci, Lefkadi, Akarnaniji, dijelovima južne Grčke, Tesalije i Italije.[15]

Mitologija

Prema Telegoniji (pjesmi iz epskog ciklusa), Odisej je došao uzemlju Tesprotiju i u njoj boravio niz godina. Oženio se tesproćanskom kraljicom Kalidikom (Callidice, Kallidice) i s njom dobio sina koji se zvao Polipet. Odisej je predvodio Tesproćane u ratu protiv Brigijaca (Brygi), ali je izgubio bitku jer je Ares bio na strani Brigijaca. Atena je pošla podržati Odiseja, angažirajući boga rata u drugom sukobu sve dok ih Apolon nije razdvojio. Kad je Kalidika umrla, Odisej se vratio kući na Itaku, ostavljajući njihovog sina Polipeta da vlada Tesprotijom.[16]

Historija

  • Savez s Korintom u 5. stoljeću pne.
  • Savez s Atenom i Molođanima, 415–404. pne.
  • Molođani zauzimaju Kasopu, Dodonu i istočnu Tesprotiju 400. pne.
  • Tesprotski savez, sredina 4. stoljeća pne.
  • Savez s Makedonijom, 343–300. pne.
  • Dio saveza Mološana, 300. pne.
  • Dio Epirskog saveza, koji je uključivao i Haonjane i Molođane, 220–167. pne.
  • Status pokrajine u okviru rimske provincije Makedonije, 148–127. pne.
  • Status pokrajine u okviru rimske provincije Ahaje od 27. pne.

Popis Tesproćana u izvorima

  • Kraljica Kalidika, supruga Odisejeva.
  • Kralj Edonej iz Efire, suprug Perzefonin.
  • Pojon: Admat; Tesproti: Petoaj, Simak; Skepant, Aristodam iz Kasopeje; Dioszot iz Pandosije; theorodokoi u Epidauru, 365 pne..[17][18]
  • Aleksandar (prostat), sredina 4. stoljeća pne.[19]
  • Ksenarh, sin Ksenona iz Kasopeje (nadgobna stela), oko 310. pne.[20]
  • Galit, sin Ksenonaiz Kasopeje (nadgobna stela), oko 275. pne.[21]
  • Sokratida, kći Sotiona iz Buhete (nadgobna stela), oko 250. pne.[22]
  • Ksenija iz Kasopeje (proksen u Tirejonu u Akarnaniji), 3. stoljeće pne.[23]
  • Alkim, sin Nikandra (proksen u Delfima), oko 215. pne.[24]
  • Euharon, Eunostida (prokseni u Termosu u Etoliji), kraj 3. stoljeća – početak 2. stoljeća pne..[25]
  • Milon, sin Sosandra, kome je počast ukazao Koinon Epirarin, kraj 3. stoljeća pne..[26]
  • Opat, koji posvećuje zavetni dar Zeusu Naosu, Dioni i Zeusu Buleutu u Dodoni, oko 215–210. pne.[27]
  • Simak, sin Falakriona, pankratist iz 2. stolječa pne., Epidaurija (kažnjen globom od 1000 statera, s još dvojicom atletičara).[28]
  • Demetrije, sin Mahate, koji posvećuje zavetni dar Apolonu u Kurionu na Cipru, 200–193. pne.,[29] ptolemejski upravitelj grada Kuriona.[30]
  • Alkemah, sin Haropa, sudionik u trci na 400 metara na Panatenejama, 190/189. pne., nećak Demetrija.[30]
  • Ehenika, kći Menedama i Aristokrateje iz Kassope, žena Liziksena (nadgobna stela), 2. stoljeće pne.[31]

Reference

  1. ↑ „Epirus”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 1 July 2013. 
  2. ↑ Hammond 1994: str. 430, 434; Hammond 1982: str. 284; Wilkes 1995: str. 104.
  3. ↑ Errington 1990: str. 43.
  4. ↑ Hansen & Nielsen 2004: str. 347.
  5. ↑ Hansen & Nielsen 2004: str. 346.
  6. ↑ 6,0 6,1 Hansen & Nielsen 2004: str. 342.
  7. ↑ Hansen & Nielsen 2004: str. 340.
  8. ↑ Plutarh, Usporedni životopisi, ""Pir"".
  9. ↑ Liddell & Scott 1889: πελιγᾶνες.
  10. ↑ Hammond 1994: str. 437
  11. ↑ „Regions: Northern Greece (IG X) : Epeiros, Illyria, and Dalmatia : Epeiros”. Arhivirano iz originala na datum 2015-07-23. Pristupljeno 2021-03-30. 
  12. ↑ Hornblower 2002: str. 199.
  13. ↑ Horsley 1987: str. 243; Hornblower 2002: str. 199.
  14. ↑ Hammond 1994: str. 431–434.
  15. ↑ Hammond 1986: str. 75.
  16. ↑ Telegonija, fragment 1 (iz Prokla Proclus, Chrestomathia, 2).
  17. ↑ IG IV²,1 95 col I.1 Line 25
  18. ↑ Brock & Hodkinson 2000: str. 247; Hansen & Nielsen 2004: str. 348.
  19. ↑ Cabanes, L'Épire 576, 49.
  20. ↑ Thess. Mnemeia, 286, 72.
  21. ↑ Thess. Mnemeia, 288,74.
  22. ↑ Thess. Mnemeia, 320,103.
  23. ↑ IG IX,1² 2:243.
  24. ↑ FD III 2:83.
  25. ↑ IG IX,1² 1:31 line 47.
  26. ↑ Cabanes, L'Épire 547,17.
  27. ↑ Cabanes, L'Épire 548,18.
  28. ↑ Miller 2004: str. 74; IG IV²,1 99, II.
  29. ↑ I.Kourion 42[1]
  30. ↑ 30,0 30,1 Habicht & Stevenson 2006: str. 89.
  31. ↑ Acarnania - IG IX,1² 2:312, a.

Literatura

  • Brock, Roger; Hodkinson, Stephen (2000). Alternatives to Athens: Varieties of Political Organization. Oxford: Oxford University Press. ISBN 0-19-815220-5. 
  • Errington, Robert Malcolm (1990). A History of Macedonia. Berkeley, CA: University of California Press. ISBN 0-520-06319-8. 
  • Habicht, Christian; Stevenson, Peregrine (2006). The Hellenistic Monarchies: Selected Papers. Ann Arbor, MI: University of Michigan Press. ISBN 0-472-11109-4. 
  • Hammond, Nicholas Geoffrey Lemprière (1994). „CHAPTER 9d. ILLYRIANS AND NORTH-WEST GREEKS”. The Cambridge Ancient History: The Fourth Century B.C.. VI. Cambridge: Cambridge University Press. str. 422–443. ISBN 0-521-23348-8. 
  • Hammond, Nicholas Geoffrey Lemprière (1982). „CHAPTER 40 ILLYRIS, EPIRUS AND MACEDONIA”. The Cambridge Ancient History: The Expansion of the Greek World, Eighth to Sixth Centuries B.C.. III, Part 3 (2nd izd.). Cambridge: Cambridge University Press. str. 261–285. ISBN 0-521-23447-6. 
  • Hammond, Nicholas Geoffrey Lemprière (1986). A History of Greece to 322 B.C. Oxford: Clarendon Press. ISBN 0-19-873096-9. 
  • Hansen, Mogens Herman; Nielsen, Thomas Heine (2004). An Inventory of Archaic and Classical Poleis. Oxford: Oxford University Press. ISBN 0-19-814099-1. 
  • Hornblower, Simon (2002). The Greek World, 479–323 BC. New York and London: Routledge. ISBN 0-415-16326-9. 
  • Horsley, G. H. R. (1987). New Documents Illustrating Early Christianity: A Review of the Greek Inscriptions and Papyri Published in 1979. Grand Rapids, MI: Wm. B. Eerdmans Publishing. ISBN 0-85837-599-0. 
  • Liddell, Henry George; Scott, Robert (1889). An Intermediate Greek-English Lexicon. Oxford: Clarendon Press. 
  • Miller, Stephen Gaylord (2004). Arete: Greek Sports from Ancient Sources. Berkeley and Los Angeles, CA: University of California Press. ISBN 0-520-24154-1. 
  • Wilkes, John (1995). The Illyrians. Oxford: Blackwell Publishers Limited. ISBN 0-631-19807-5. 

Vanjske veze

  • Thesprotia: A Pleiades Place Resource (en)